Rush

Autor: Zoran Stajčić (https://ravnododna.com/)

Krajem godine ‘odmetnuo’ se u solo vode ugledni zagrebački klavijaturist Jurica Leikauff koji je, osim ‘plaćeničkih’ angažmana sa zvučnim imenima scene bio i jedan od protagonista izvrsnog projekta BoneBomb (o kojem je bilo dosta riječi na ovom portalu) rame uz rame s Nikolom Jerkovićem s kojim je na nasljeđu jazza, funka, soula i bluesa stvarao ugođaje soundtracka iz noir i kriminalističkih filmova druge polovice XX stoljeća. Da dobru postavu ne treba mijenjati bez razloga svjedoči upravo podatak da Nikola Jerković supotpisuje produkciju (kao što i instrumentalno učestvuje)  zajedno s Leikauffom i Ljubomirom Kraljevićem albuma „Rush“, koji je dakako, instrumentalnog karaktera.

Line-up ljudstva također je instrumentalistički zagrebački creme da le creme, uz spomenute tu su i; Dubravko Vorih, Zoran Jaeger-Jex, Igor Geržina, Tamara Petir, Davor Doležal, Mario Bočić, Miron Hauser, Kristijan Zebić, Ivica Premelč, pa čak i string quartet Cordas. Leikauffov lajtmotiv, kako i samo ime albuma objašnjava, jest žurba. Žurba koja se po Leikauffovim riječima često nameće ambicijama i ritmu funkcioniranja modernog čovjeka. Album je upravo kipuća fuzija rocka, pop, jazza, funka, bluesa… dakle, koncentrirana glazbena povijest zapadnog zvuka. S jedne strane kao da je sabijena da bi se mogla konzumirati u žurbi, a opet dijametralno suprotno kreirana, jer „Rush“ očigledno nije bio rađen na brzinu, previše je tu pronicljivih elemenata da se na momente čini kako je Jurica Leikauff neumorni glazbeni programer vičan preciznom ucrtavanju i najmanjeg detalja u svoju ‘mapu žurbe’, a opet sve te detalje su kontradiktorno svakom programiranju izveli glazbenici od krvi i mesa, čak i kad gudače čujete samo kao začin od sekundu-dvije na kraju skladbe.

Već i izbor imena uvodne skladbe „Fusie Q“, kojim se upućuje komentar na evergrin „Susie Q“ Dalea Hawkinsa nazire se s koliko je duha prionuto u ovo „ozvučavanje žurbe“ u kojem improvizirana glazba zvuči kao da to nije, osim možda kad dođu na red osmominutne „Get Used 2 It“ i „Mister P“.

„Rush“ svojom stilskom ‘centrifugom’ oponira poput njenog odraza u ogledalu. Prihvatiti ga kao soundtrack vreve ili nešto što ju je nadglasalo i što time postaje predah od nje, dakako, ovisi o slušateljevim afinitetima.